Što u takvoj situaciji možete napraviti?

Vrlo je važno da znate kako od paničnog napada nećete umrijeti niti poludjeti. On prosječno traje 10 minuta. Pokušajte svoju pažnju usmjeriti na disanje. Dišite duboko, udahnite kroz nos, izdahnite kroz usta. Također, pokušajte se vratiti u sadašnji trenutak. Pitajte se niz pitanja poput: „Što sve vidim oko sebe?“ (na glas nabrojite što sve vidite), „Što sve čujem?“ (na glas nabrojite što sve čujete), „Što sve mogu osjetiti pod prstima“ i slično…

Pokušajte imati što pozitivniji stav. Bolje ćete se osjećati ako vaš stav bude „Ovo je situacija iz koje mogu nešto dobro izvući“, nego „Poludjet ću, ja ovŠo neću moći izdržati“ (Puljiz Vidović, 2020.).

Uz odrasle, djeca također proživljavaju niz neugodnih emocija vezanih uz trenutnu situaciju. Hrvatsko psihološko društvo preporučuje nekoliko konkretnih smjernica kako djeci pomoći da bolje razumiju sve što se oko njih događa te im pokazati da ih razumijete.

Dijete koje se boji treba:

1. Fizička blizina bliskih ljudi kako bi se povratio narušen osjećaj sigurnosti.

2. Dovoljno vremena i prostora da prepričavaju, crtaju i kroz igru prožive to što se dogodilo.

3. Pomoć odraslih da događaj integriraju u cjelovitu priču tako da im daju riječi tamo gdje ih dijete nema, a kako bi objasnili što se dogodilo (važno je da se s njima razgovarao tome što se dogodilo - pritom prilagodite svoj pristup dobi djeteta, ali pokušajte biti što iskreniji).

4. Pomoć odraslih pri povezivanju osjećaja, misli i osjeta u tijelu (npr. "Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije."). Dajte djetetu do znanja da ste primijetili izraz njegova straha, ali pokušajte normalizirati situaciju i objasniti da je takva reakcija u potpunosti normalna i očekivana ("Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije. Sada su tvoje noge opet dobro, na sigurnom si i sve je u redu.")

5. Omogućiti kontakte s prijateljima i važnim ljudima.

6. Omogućiti distrakciju od teških sadržaja kroz igru, zabavu, crtiće, filmove i igrice.

Djeci koja se boje ne treba:

1. Slušanje razgovora odraslih o teškom događaju.

2. Praćenje vijesti i pogotovo gledanje videa i fotografija potresom pogođenih ljudi i objekata.

3. Opsežno objašnjavanje koje nadilazi njihove kapacitete da razumiju (jer to samo daje dodatnog materijala za fantazije i strahove).

4. Pretjerano umanjivanje ali i preuveličavanje događaja.

5. Dodatno zastrašivanje.

LITERATURA: 

Puljiz Vidović, S. (2020). O panici. Pribavljeno 30.3.2020. s adrese https://zgpd.hr/2020/03/22/o-panici/.